„To je bilo 1995. godine, nekoliko dana nakon toga smo izbjegli iz Donjeg  Vakufa. Prvo sam sa dvoje djece i dva stara roditelja bila u Banja Luci, pa smo došli u Gradišku. Bilo je jako teško“ priča supruga poginulog borca. Prisjećajući se tih vremena sa suzama u očima Jadranka kaže da im ni danas, mnogo godina kasnije, nije lako. Država koja slavi Dan Republike nije baš na dostojanstven način priznala žrtvu njihovog supruga i  oca. Kao porodica poginulog borca nemaju nikakava posebna prava pa su iz opravdanog razloga nezadovoljni. „Ja sam nezaposlena djeca mi studiraju, živimo od penzije i invalidnine. Uglavnom više nemamo nego što imamo,ali nekako raspolažemo. Najviše me muči što  djeca nemaju nikakvu prednost ni pri zapošljavanju niti su u bilo kojem drugom smislu zaštićeni“ rekla je Jadranka. Država bi u svakom slučaju trebala povesti više računa o ovakvim prodicama, jer najveća zahvalnost za postojanje Republike Srpske treba biti isakzana braniocima Republike, koji su svoje živote ugradili u njene temelje.