Da nevolja bude još veća, ova porodica po drugi put bježi od zla, ratne 95. godine izbjegli su iz Glamoča, gotovo dvije decenije kasnije, spašavaju glavu od vode. “Spašeni smo čamcima, djeca su spuštena konopcima”, prisjeća se Mira, koja je sa porodicom zatim smještena u prihvatilište, a onda u privatni smještaj kod prijatelja.Kasnije su došli u Gradišku. “Osim života, sve drugo smo izgubili”, uplakana priča ova nesrećna žena, čiji se suprug vratio u Šamac. Vinka Vojnović koja je ovu porodicu smjestila u svoju kuću  brine da njenoj familiji ne nedostaje ništa. Zahvalna je svojim sugrađanima, komšiluku posebno, i Opštinskoj organizaciji Crvenog krsta na svemu što čine, kako bi se ova porodica osjećala što prijatnije, daleko od svog doma. I Mira je zahvalna mnogima koji su pokazali ljudskost u najtežim momentima za nju i na hiljade drugih unesrećenih porodica. Posebno ističe pomoć iz opštine Gradačac i gradiškog Crvenog krsta. Mirine djevojčice Aleksandra i Anđela cijeli život će pamtiti prizore poplavljenog doma iz koga su uspjele izaći kao pravi heroji. “Dok su nas spašavali, zapela mi je kosa za konopac, jako me je boljelo. A vode se nisam uplašila”, priča nam Anđela. Ponajviše brine o drugarima iz razreda. Nada se da će je ovim putem neko vidjeti i saznati da je izašla kao najhrabriji junak iz bitke sa vodom – najljućim neprijateljem koga je svojom dječijom snagom i sabranošću ipak uspjela pobijediti.