|
U drvenoj supi
rasuto iverje, kroz stare daske zvizdi
hladan vjetar, a pec
bubnjara
se uzarila
pa svebljesti.
Uokolo naredane njegove
rukotvorine - burad, buklije ili ploske,
tambure...
-
Ja sam ti majstor kakog neces
na daleko naci.
Nije da se hvalim, vec
istinu govorim. Sto
ove oci
vide, to ruke stvore. Takvom majstorluku i zanatu
naucio
me otac, pa i stariji preci. To je nama urodjeno.
Ko neki zavjet ili kletva. Ko ptici da leti - prica
Milos.
Zauzeo mjesto pored peci,
pa jos
navukao gunj
od ovcije
koze.
Dohvatio sjekiru i dlijeta. Tese,
burgija, pa kvrcka.
-
Sad pravim prim, trebace
za veselja.
Kad se iz ove moje buklije malo popije, onda valja
i u zice
i instrumente malo udariti. Mani, brate, tugu i
nevolju,
kod mene mora uvijek biti pjesme i veselja.
Kad toga nestane i ja cu
nestati!
-
Ovaj moj Milos
ti je nekad becar
bio, nigdje ga nisam mogla pristici.
Ni okom, ni skokom. Sad je ostario i opet se ne vidimo, jer u
ovu supu
se zavuce
od ranog jutra, a dodje
navece,
kad davno padnem u san. Ko vampir tu gazi - oglasava
se i Miloseva
zena
Nada.
-
Volio sam popiti, zabekrijati i kraj svoje kuce
proci,
ali sve to je proslo.
Sad su druga vremena, teskam i izdubljujem
suvo drvo, pa mislim sta
sam sve prosao
i gdje sam bio u mlade dane. Bilo brate, pa proslo.
Valja
dalje
- sjetno priznaje Milos.
NJegove
rukotvorine - kaze
- stigle su na sve strane svijeta. Ponajvise
u Kanadu i Australiju. Gdje su svadbe, veselja
i nasi
obicaji,
tu su i buklije.
-
Sve radim iz jednog komada, od sljivovine,
od dudovog, kestenovog i bagremovog drveta, pa nacrtam
nase
manastire, crkve, srpske krstove i po neki stih ili poruku za
srecu.
Kad obruc
zategnem, pa ispadne ljepota
od Boga, za ponos i diku.
Dolaze
meni ljudi
i porucuju,
traze,
neko i malo para ponudi, a mnogi odnesu i onako, za badava...
Nije vazno,
kad preselim gore, na Sujicko
groblje,
nek me bar po necem
zapamte ljudi,
zene
ce
me i bez toga pamtiti.
-
Sta
rece,
pa ziv
ostade! - dodaje Nada, koja se opet primakla da cuje
sta
on zbori.
-
Kazem
ja tebi, ofarbaj se Nado u crno, to mi je slasbost. A ti u
crveno, nisi gledala kakve je boje farba. Pa me do kraja od
kuce
otjera!
A
u kafani, volio sam ja nekad i popiti. Ali ima trideset godina
kako to ne radim, ne pijem uopste.
Platim pjevacicu
da mi se popne na sto i pjeva.
Sto
se uvija, ona kucka stiklom,
a narod gleda. Meni se sama kapa okrece
na glavi, svaki mi damar igra, cini
mi se da bih poletio. Oci
mi kolik najvece
jabuke. Zivot
je to bio...
-
Ti si Milose,
priznaj ljudima,
prestao piti prije tacno
pet godina. Kakvih trideset, jadan ne bio - podjseca
ga supruga.
-
Ne znam kako ti racunas,
ali je to meni ko pola vijeka. Tako mi nesto
davno bilo. Ali ove buklije i ostala drvenarija me odvukli na
druge staze. Znam ja i zidati kuce,
praviti krovove, ali necu
da se pentram nebu pod oblake. Sta
cu
ja gore, bolje
je na zemlji!
- kaze
Milos
i otvara ormare i ostave. Svud police ispunjene
malim i velikim buradima, buklijama, svakojakim
rukotvorinama:
-
Pogledajte ovaj tocak,
nekad je to trebalo za zapazena
kola, a sada ljudi
to stavljaju
na bunare. Svakom napravim, samo ja nemam. U mnogim orkestrima
svira se mojim tamburama, samo sad ja rijetko zasviram, nemam
vremena. Mnogo je svadbi sazvano i cura u bracnu
postelju
opremljeno
veseleci
se rakijom iz mojih buklija, jedino smo ova moja Nada i ja
pili iz obicne
flase.
Nije imao ko da nam bukliju sagradi, a imali smo i
precih
stvari. Buklija, bure i tambura su dobri samo ako se prave od
drveta koje ima sariku.
To ti je srce. Onda je jako i postojano, ko cura. Sve ti je to
isto. Ko iz ovih mojih rukotvorina popije, taj se
nece
predati da zene
s njim
kalajisu
kako oce.
Takav sam amanet kao graditelj
u to ubacio!
pocetak stranice index
|