KAD UČITELJ LEPO PRIPOVEDA

Nekad je ovdje bilo jezero, široko stotinjak metara, a sada je tu crkva, drvena crkva kakve nema u Krajini, Lijevče polju i Potkozarju... Ako zakopate busen zemlje pored temelja i okolo, vidjećete da je drugačija, nekakva crnica, a svud žutulja, to je narod donio u sepetima pa potopio jezero! - priča Ostoja Todorović, seoski istoričar i pesnik.

Milan Pilipović

Oko njega okupile se komšije, došli da obiđu pokojnike i staru crkvu, ali Ostoju slušaju uvek s novim žarom, mada priču znaju od detinjstva.

- Uvijek on to iznova nakiti, pa je milina kad počne da pripoveda. Nego, nastavi, Ostoja, pa nek čuju ko smo i kakvi smo! - veli jedna starica držeći u ruci sveću spremnu za pomen pokojnom dedi.

- Eh, ovako je bilo. Poravnaše ljudi jezero jer su Turci dali dozvolu da se jedino na tom mjestu, baš tu, u sred duboke vode ima pravo izgraditi srpska crkva! - pojašnjava pripovedač.

- Uh, majku mu okupatorsku, mudra li Turčina, mislio je da neće biti ništa od toga, a vidi sad! - ne mogaše se suzdržati stari Stevan iz Gornjih Romanovaca.

Ostoja Todorović, oslonjen o kameni spomenik obrastao mahovinom pripoveda dok se na ovom brežuljku okuplja sve više seljana. Oni tu dolaze svake godine, nekako u ovo doba, prisećajući se narodnog tribuna Petra Kočića. On se u ovoj crkvici tajno venčao s Milkom Vukomanović 1904. godine i preko Gradiške otišao u Beograd. Čin venčanja obavio je sveštenik Savo Rađević koji je sledeće godine i preminuo, ali njegov spomenik ovde podseća na vreme Kočićevog venčanja.

- Gdje sam sad stao, ovaj Stevan me uvijek pomene, da, znam... Turci su takođe rekli da se za izgradnju crkve ne može koristiti ništa osim drveta i eksera. Sakupiše se majstori, bila je to 1557. godina i sagradiše bogomolju, ali metar dužu nego što su vlasti dozvolile. Onda, evo ti buljubaše da vidi šta je urađeno, pa upita, ko je dozvolio da se gradi kako nije rečeno?! Svi su ćutali od glavnog majstora, nekog Ostoje kao i ja što sam, koji reče da je zbog zaklona od nevremena i kiše, vjetra, produžena samo nadstrešnica... Nije to vrijedilo i on biva sabljama sasječen bez milosti i sahranjen upravo ovdje, pored te nadstrešnice. To je prvi spomenik u groblju, pored crkve brvnare u Romanovcima, koju pohode mnogi - pripoveda Ostoja Todorović.

- Od kad sam ja govorio da nema rata bez Turčina, sve ovo ostalo je čisto ništa! - objašnjava deda Trivun moguću opasnost i pravce udara krvnog neprijatelja.
 

- Nije to sve, slušajte priču, brzo će noć, a ostade nekazano - opet će Ostoja pa nastavi: - Ali, 1860. godine skupili se ljudi iz ovih sela, zaigrali baš ko danas, poveli kozaračko kolo kad iz šume, tu odmah iza crkve, izađe osamnaest hajduka i svi se uhvatiše u kolo. Bijaše narodu to veoma milo, pa se pjesma povede da se čula dolje do Topole. U tom evo ti Turaka na stotinu konja. Narod se razbježa, a hajduci zauzeše busiju pod komandom hajduka Ostoje Kormaroša, prigrabiše puške nabijače i spremno ih dočekaše. Kako koji opali, tako se Turčin svali s konja. Razvija se borba, ali hajduke čuvaju stabla hrasta i bukve, pa biju li biju... Nekoliko Turaka se razbježa, a većina plati glavom, poginuše i četiri hajduka i oni su ovdje sahranjeni, ova četiri kamena na njihovim grobovima to potvrđuju, - pokazuje Todorović jasne dokaze tuđeg zuluma i domaćeg otpora.

Seljani kažu da ovo mesto čuva Bog, a ratnici misle da je za sve zaslužno „svijetlo oružje i srce u junaka“. Crkva je četiri puta prekrivana:

- Romanovčani se nisu bojali Turaka, Austrije, Njemačke, NDH i drugih kvazi država, ali se na smrt prepadoše Komiteta i partije, pa između dva rata niko da crkvu obiđe. Tako su je 1954. godine prekrivale četiri žene, Trivuna Makić, Jelka Kukrić, Petrana Perović i Marija Todorović. Tako je bilo sve do prošle godine kada se opet cijelo selo okupilo zbog Petra Kočića i njegovog vjenčanja, pa su postavili novi krov, nalik onom od nekada, sad je baš lijepo, aferim?! - reče neki seljak i ode niza stranu. Već je i noć.
pocetak stranice                                                   index