Da li je veliki i moćni grad Harkov u prostranoj Ukrajini preselio u Lijevče polje, ko to sad može znati? Možda nekim djelicem svoje velike i proste duše, - na glas razmiljša Branko Savanović iz Srpca, ljevčanskog gradića u Republici Srpskoj.On je 1991.godine, u sumrak mira a predvečerje krvavog rata upoznao Ukrajinku Viktoriju Suhačovu. Ona je gostovala ovdje s grupom plesača i svojim pokretom zadivila sve koji 

DUH HARKOVA U LIJEVČU

su je gledali. Prisutni nisu žalili dlanove da pozdrave vitke baletane koji su se poput vretena okretali na vrhovima prstiju.Branko je odlučio da i sam zaigra, krenuo joj je u susret i ubrzo su oboje stali na ludi kamen.

Milan Pilipović

   Viktorija je odlučila da ostane u Srpcu. Bilo joj je teško, shvatio sam taj problem ali zajedno smo bili jači, - objašnjava Branko. Viktorija Suhačova, sada Savanović uključuje se u razgovor:    -Uh, kako je to bilo, pa još rat? Nikako da se snadjem. Odmah smo počeli razmišljati kako da nastavimo posao, da otvorimo školu plesa jer sam znala da i ovdje ima mnogo mladih koji, kao i u Ukrajini vole umjetnost, vole ples, samo im to neko treba pokazati, uvesti ih u sve to, - priča Viktorija dok na pozornioci laktaškog Doma kulture još se nije stišao dugotrajan aplauz članovima

Oni su učesnici finala i na jugoslovenskom takmičenju u Beogradu. Pred njima je velika karijera i treba ih vidjeti i sigurno ćete zavoljeti ples kao vrhunsku umjetnost, - objašnjava Viktorija. Plesači iz Srpca po kojim se grad prepoznaje u BiH i živi u ritmu njihovih koraka, okićeni su mnogim medaljama s takmičenja u ovoj zemlji i inostranstvu. Na državnom prvenstvu Ukrajine za profesionalce na kojem je učestvovalo sedamdeset parova, učenici Viktorije i Branka Savanovića zauzeli su 21.i22.mjesto. -  To je veliki uspjeh, pokušaćemo ga popraviti u vrijeme novogodišnjih praznika. Takmičićemo se u konkurenciji amatera i naše šanse su mnogo veće, - procjenjuju ambicije pred put u Harkov.Tamo će zajedno obići Viktorijinu rodbinu. Branko nas ipak vraća na početak:
- Moram priznati da prethodno nisam mnogo znao o plesu. radio sam u Domu zdravlja u Srpcu, po zanimanju sam medicinski tehničar ali ljubav prema Viktoriji i zajedničkom životu uvela me i u te tajne. Bili smo neshvaćeni, oni koji su nam mogli pomoći samo su nam obećavali ali od svega nije bilo ništa. Bili smo uporni, htjelio raditi posao koji će nas održati i drugima pokazati koliko možemo, - prisjeća se Branko. Onda su počeli mukotrpan rad, okupili djecu, uglavnom učenike osnovne škole a u jednom periodu imali su 27 parova spremnih za visoke domete.Medjutim, ovdje su opterećeni problemom stalnog odlaska u velike centre, Banjaluku, Beograd i drugdje. Svi su 

krajnje disciplinovano predani poslu i stalnom vježbanju. - Kada sam ovdje došla bilo mi je teško zbog rodbine,svi su ostali daleko, moje prve  domovine Ukrajine, ovo je sada druga, zbog nepoznatog , najčudnije je bilo ipak na času jer su učenici stalno nešto razgovarali. To me iznenadilo jer nisam navikla na opuštenost u poslu, - kroz smijeh Viktorija iznosi neke svoje principe. Prilaze nam šesnaestogodišnja Nataša Božič i dvije godine stariji Ranko Bogosavac. Oni su upravo završili svoju tačku, zadihani pitaju za ocjenu. Stisak ruke govori dovoljno. Napuštajući dvoranu dok se gase velika svjetla Savanovići su opsjednuti putem ka novom izazovu, putu u Ukrajinu. Tamo će provesti novogodišnje praznike a sredinom januara opet ovdje utvrdjivati temelje novih koreografija. Osmogodišnja kćerka Aleksandra i godinu stariji sin Svetislav će takođe na put. Oni se raduju susretu s rođacima, razmišljaju o Djeda Mrazu i darovima, čudesima o kojim je mama pričala u njenom zavičaju…Jedino ples nije našao mjesta u njihovoj mašti, za to su dovoljni snovi mame Viktorije i tate Branka.

pocetak stranice                                                   index