|
Od kada je poceo istrazivati pecinski svijet, zivot mu
se - kaze - sasvim promijenio. To mu je postalo veliko
zadovoljstvo jer stalno otkriva novosti iz daleke proslosti.
Malo je ko, osim njega, u ovom vijeku silazio u pecinu u
Gornjoj Jurkovici, jer vec na prvom koraku sacekuje vas
tajanstvenost, mrak i dubina. Mnoge jeza uhvati kada tu
zavire. Milutinu je to izazov. Napravio je svojevrsnu izlozbu
u svom dvoristu. Na velikoj drvenoj klupi poredana razlicita
orudja od kamena, metalni predmeti... Tragovi davnih
civilizacija.
- Ovaj krst sam pronasao na dubini od 150 metara. Bio
sam u Beogradu i tamo ga pokazao u Patrijarsiji. Ostavio sam
jos neke predmete ali, kada sam krenuo nazad, nesto me
povuklo, pa sam krst krisom uzeo i vratio. Sad je stalno u mom
novcaniku. Vjerujem da je to neka amajlija. Rekli su mi u
Beogradu da je ovaj krst jos iz perioda nastanka hriscanstva.
NJime je Isus Hrist nagradjivao svoje sljedbenike koji su
zivjeli u pecinama, kao sto je ova u mom selu - objasnjava
Milutin. Isao sam u opstinu i molio da mi pomognu u ovom
istrazivanju ali, osim Speleoloskog drustva Pionir iz
Banjaluke, nikog to nije mnogo zanimalo.
- Zakljucio sam da je sve ovo nekad bilo more, jer sam
pronasao i kamene oblike morskih zivotinja - uvjeren je nas
domacin i arheolog - amater. U njegovoj zbirci su i orudja od
kamena. Kao i kosti:
- To su ljudske kosti. Vidite, ovo je dio ceone kosti,
prsljenovi kicme. Dijelovi su poceli dobijati karakteristike
kamena. Kazu da tome moze biti i dva miliona godina... Cudo je
to sta sve ima u pecini, ali i na drugim mjestima u ovom selu.
Istrazivanjem sam poceo da se bavim prije pola vijeka. Dok
radim, uporedo istrazujem po njivama. Vjerujem da se ovdje
nalazi veliko istorijsko, ali i drugo, blago koje treba
istraziti.
Odlucujemo se za odlazak ka pecini. Gazimo sumarcima i
vododerinama, strepimo na liticama. Putevi, kojim se nekad
hodilo, potpuno su zarasli u trnje i sumu. Majstorovic prica
kako ovdje imaju jos dvije manje pecine ali im je jos teze
rici.
- Volio bih - kaze - kada bi to postalo opste blago, pa
da napravimo pristup i turiste dovedemo, ovako... Zastajemo
ispred otvora priklijestenog velikim kamenim gromadama,
izmedju kojih se nas vodic i istrazivac zavlaci.
- Dalje ne mogu, niti smijem, bez posebnog osiguranja i
obucenih saradika. Rizicno je. Kada se prodje kroz ovaj
tjesnac, saceka vas raskos. To je ljepota koju je tesko
opisati. Posljednji put sam ovdje bio sa speleolozima iz
Banjaluke. Ulaz je toliko sirok, da bi se tri traktora mogla
utrkivati, a piste su duge vise stotina metara. U jednoj,
nazovimo dvorani, visokoj nekoliko metara, ima mnogo grafita,
imena davno ispisanih. Sve svapska imena na kamenu, ima
jevrejskih i poneko srpsko. Odakle tu Nijemci, vrag bi znao,
mozda iz vremena Austrije koja je ovdje vladala... Uh, sjetih
se da vam pokazem. Evo, sta su ovi strucnjaci iz Banjaluke o
pecini napisali i dali mi, jer sam jedini s njima dolje
bio.
Geoloski, ovaj teren se sastoji od trijanskih dolomita
i krecnjaka. Sastoji se od tri horizonta ukupne dubine 23,5
metara i, po karakteristikama pruzanja svojih kanala, spada u
sistemski tip speloloskih objekata. Prvi horiznot dugacak je
176 metara, a po raznovrsnosti pecinskog nakita je
najinteresantniji. Po tome je ovo jedna od najljepsih pecina u
RS. Zastupljeni su stalaktiti, stalagniti, mlijecno bijeli i
sivi salivi, draperije, pecinski stubovi, hijeroglifi,
pecinski korali, a na nekoliko mjesta i vece povrsine gradjene
od svjetlucavog iskricavog kalcita.
Narocito su impozantni veliki masivni pecinski stubovi
koji su dokaz o velikoj starosti pecine.
- Od kada sam poceo ovim da se bavim - prica nam
Milutin - svi nekako zaziru od mene. Kazu, ko sidje u pecinu,
taj je vec jednom nogom zakoracio na onaj svijet. Tvrde da tu
vise nema zivota, a meni se nista lose nije dogodilo. Cak sam
dozivio neke stvari koje su me ucinile srecnim i zadovoljnim.
Nikakvo prokletstvo nisam osjetio. Kad sidjem pod zemlju, kao
da letim u vasionu. Jedino me razumije rodjak Rodoljub
Majstorovic koji zivi u Laktasima i podrzava ovaj rad.
Onda, prica se kako su se za vrijeme Turaka ovdje
skrivali hajduci. Jedan od njih je Marko Borkovic, koji ih je
ubijao i povlacio
se u pecinu. Mislilo se da mu je staniste ova pecina, te
cijelo brdo opkole. Ali, on udari s ledja, iz druge pecine, i
opet ih pobije. Zato se i danas zove Markova pecina, a ova i
nema imena. Jedino je zaselak dobio ime Pecani. Tu se prvi put
i zacula pjesma: Puce puska s pecine, nesta agi
trecine...!
pocetak stranice index
|
