Gradiska.com & Grisp.net HomePage

Fićo ti je ko žena, čim neko drugi pipa i okreće, više to nije ono pravo. Da je svak na ovom jašio, valjda bi dovlen doćeralo, jok Boga mi, - priča Vlado MELNIK, portir u gradiškoj Industriji namještaja INGA. Okupile se radne kolege, zagledaju »fiću«, mjerkaju ga sa svake strane, zaviruju.
ŽENU MI DIRAJ, FIĆU NI U SNU
Koliko reče da je prevalio kilometara i pregurao ljeta, - podsjeća Miloš Balta, Vladin kolega.Ovo pitanje okupljene vraća nekoliko decenija, kad je Vlado Melnik zakoračio u fabriku. Bilo je to, precizan je naš sagovornik, tačno 28.februara 1964.godine.Radio je na izradi dušeka u pogonu tapetarije.
Milan Pilipović
Pravio sam dušeke a bolan, nikad nisam spavao, pješke išao od kuće do preduzeća i natrag, od Brestovčine do Gradiške, ima tu nekoliko kilometara. Onda sam prvo kupio bicikl »rog«, najnovija tipa, za 28 hiljada dinara. Onda sam se modernizovo pa kupio motor »automatik«, zakoštao me 72 hiljade dinara a ovog »fiću« sam kupio 13.marta 1977.godine, na petogodišnji kredit i kamatu od pet posto, - prisjeća se Melnik. Veliš da niko nije sjeo za volan osim tebe, - pita Rajko Golić. Nije, tako mi Sunca žarkoga, mogo si mi sve dirnut, ženu naprimjer ali “fiću” nikako,- odlučan je Melnik u zaštiti svog četvorotočkaša, saputnika.
Na trenutak pričom nas podsjeća na mladost i putovanja, godine kada se malo htjelo a još manje imalo. Nikada, kaže, nije poželio da ima drugačiji pa i bolji automobil. Ovim, pored kojeg bilje-imo nesvakidašnju ispovijest, proputovao je kroz cijeli radni vijek. Evo i penzije, sad je sve na kraju, u “fići” sam stigao, “fićom” odlazim… Bolji je on od svakog “mercedesa”, nikad nigdje nija stao, pokvario se i ostavio me a putovao sam po cijelom svijetu, išao u Rogaticu, Rijeku, Drvar, Grahovo, Zagreb, Beograd… Nekad se računalo da je to bilo sve na domaćem terenu a sad mogu reći da sam ovim vozilom obišo’ nekoliko zemalja, - ushićeno priča Melnik. Kaže da je za duge relacije ipak prošlo vrijeme te se sada zadovoljava putovanje do savske obale gdje ribari po nekoliko dana u sedmici. On je napunio 37 godina radnog staža i sada se spremamo da ispratimo i njega i “fiću”. Ne znamo samo koga ćemo više i boljke nakititi, - riječi su Stojana Golića, takođe radnika na portirnici. Vlado pokazuje gume na točkovima tvrdeći kako su to tek druge dok je rezervna sasvim nova, nepromijenjena. Sve je, veli sasvim pouzdano i ispravno.Prešao sam 93 hiljade kilometara, nikad nisam imao udes izuzev prije nekoliko dana kada mi u Brestovčini, na krivini ne istrča neka luda glava i pokvari vrata. Brzo sam popravio, ne volim ružno i neispravno, pa i onaj bicikl i motor su u ispravnom stanju. Sve te mašine mi održava majstor Štefan Harijan, metni i njega u novine, molim te, baš će i njemu biti drago, on je sličan meni a nikad do sad nismo bili u novinama. To je i moja želja, taman nam čitali na groblju kad podjemo na onaj svijet.

Pa, kad je već tako, kad dodje sudnji dan volio bi’ da me i tamo ovim “fićom” odvezu, pobrinuću se ja ili Štefan da sve bude ispravno i bez greške, - otvorio je dušu naš sagovornik pa sve ‘veze” o svom životu i socijalnoj situaciji. Za bicikl sam dao jednu i po platu, za motor četiri a za auto ni broja ne znam. Sad kad računam po novom vremenu i ovoj plati il’ pennziji, morao bi’ poživjeti stotinu godina da kupim najjeftinije auto, eto ti života i djavolskog posla, - zabilježili smo dileme i račune Vlade Melnika. Da bi sve bilo sasvim uvjerljivo i vjerodostojno, dohvatio je ključ i ponudio nam vožnju, tek da se uvjerimo. Da mi ipak poguramo, star je “fićo” a šofer još stariji, nikad se ne zna da li će krenuti od prve? – rekli su Rajko, Stojan i Miloš te zavrnuli rukave i prilegli na vozilo. Ništa se vi ne sikirajte, ne bih ja ustuknuo ni pred formulom jedan, - odbrusi Vlado. pocetak stranice index