|
|
|
|
|
U
GRADISKOM POTKOZARJU, U SELU CELINOVAC, NIKAD NISU ZNALI ZA BIJELU KUGU,
ZA RAZLIKU OD OKRUZENJA GDJE SU NEKE SKOLE VEC ZATVORENE. ljUDI OVDJE ZIVE
BAS KAO NEKAD, MALE KUCE DVOSOBE I VELIKA MUKA. A DJECE? NJIH JEDVA
POBROJE IZ DVA-TRI PUTA, JADAJU SE DOMACINI JELENA I RADE BOZIC I ZA
EKSTRA MAGAZIN KAZU: |
|
Muz i ja imamo po 22 djece a od kceri za sada 17
unucadi
|
| U Celinovcu svi koje smo upoznali imaju desetoro i vise djece.
I svi se radjaju uglavnom kod kuce. I svi - zdravi. I sve sudbine su nalik
jedna drugoj kao sto su djeca jedno drugom do uva. I svi zajedno zive u
dvosobama i trosobama. Tek poneki dinar zarade na sezonskim
poslovima |
|
|
Milan
Pilipovic |
|
| Pod nogama skripi snijeg. Uskom sumskom stazom tek po neki trag
otkriva da se ovuda rijetko prolazi. Hladno je. U bjelini sve samuje
i miruje. Tek lavez u daljini otkriv da, osim zimske idile, ovdje
ima i ljudi. |
Jovanka Draganovic sa
sinovima |
Vozilom smo stigli do Turjaka, a onda pjeske.
Celinovac, selo u gradiskom Potkozarju, drugacije od svih koja ga
okruzuju.- Ovdje je sve stalo, zivi se kao nekad, male kuce i
velika muka - prica Milutin Grubesic, sluzbenik u gradiskoj Banci,
rodom iz Turjaka, koji nam i pokazuje put. - U ovom selu nema bijele
kuge, a kako mi se cini, nece je skoro ni biti?! Svi imaju djece da
im ni broja ne znaju. Kod nekih sam bio vise puta i nikad nisam imao
tacan racun, vidjecete?Tek sto se spustismo
niz neki usjek, ukaza se kucica. Plamicci dima lijeno se izvlace i
mijesaju u izmaglici. Sa streha lijeno vise dugacke ledenice. Otresamo
snijeg s nogavica. Utom se skrinuse starinska vrata, goluzdravo dijete u
glomaznim opancima zamace iza kuce. Za njim jos jedno, pa jos jedno...
- Domacine?! Ima li koga unutra! - zavikasmo. Zena s rupcem na glavi
srdacno na pozva unutra. Ovo je kuca Jelene i Rade Bozica. Imaju
sesnaestoro djece. Bilo ih je jos petoro, ali su umrli, a Jelena iz prvog
braka ima jedno. Ukupno je, dakle, rodila dvadesetdvoje.
- I Rade ima
svoje iz prvog braka i nasih sesnaestoro, to dodje da smo oboje na istom,
po dvadeset i dvoje - objasnjava Jelena.
Najstarije ima
trideset, a najmladje dvanaest godina. Troje ide u osnovnu skolu u Turjak,
nekoliko kceri je udato, pa je tako brojno stanje porodice povecano za jos
sedamnaestoro unucadi.
- Kod kuce je sedmoro djece. Nekoliko
unucadi najvise voli biti s nama, pa ni njih ne razdvajamo. Najmladje
dijete je peti razred. Ima nas puna kuca, a nigdje nista, vidite, samo
dvije sobice i to je sve. Tesko zivimo, nigdje niko ne radi, jednom u dva
mjeseca dobijemo humanitarnu pomoc i to je sve. Najteze nam je za hljeb i
vodu. Imali smo izvor blizu kuce, a onda dosla inspekcija i zabranila.
Kazu - voda zatrovana, - iznosi Rade ,,podatke" o sebi i svojima. Zatekli
smo ga u krevetu. Obolio je, a nema dovoljno ni za lijekove.
Pokusavamo da zapisemo imena djece. Jelena pocinje: Smilja, Rada,
Marica, Milka, Pava, pa Stana i Brana zajedno, Spomenka... tu sad ide malo
teze, malo u prste, malo uz Radinu pomoc nastavlja: - Dragica, Sladjana,
Vesna, Snjezana, Slavko, Milan, Pero, eto...
Brojimo, jedno po jedno
ime, petnaest... Uh, koga sam mogla zaboraviti? Nastaje novo prebrojavanje
i nagadjanje, ali neko fali. Koga god da pomenu - upisan je. Ocigledno, ne
mogu da se sjete ko fali. A, nije ni cudo. Jelena se prvi put udala sa
sesnaest godina. Radu je upoznala cetiri godine kasnije. On je tada imao
tridesetsest godina. Rodjen je 1927, a Jelena 1943. godine.
- Moja
sestra nas je upoznala, sudjeno nam bilo... Jedino mi je zao sto nemamo
jos sinova. Ovako, samo trojica, a trideset kceri?! - analizira Rade svoj
bracni ucinak.
Sva djeca su rodjena kod kuce, bez ljekarske pomoci pa
i nije cudo sto je petoro umrlo.
Raspitujemo se za jos neke porodice u
Celinovcu. Bozici nam objasnjavaju precice i staze. Ponize od njih,
dvjesto-tristo metara je kuca Stanka Bozica. On ima jedanaestoro djece i
vecinom su sinovi. A, na drugoj strani, iza brda, na kilometar hoda, su
Draganovici. Imaju dvanaestoro djece.
- Aleksandru smo zaboravili! -
dodaje Rade. Ona je sesnaesta, sad je sve tacno! - prisjeti se na odlasku,
ipak, domacin imena djeteta koje je falilo prilikom brojanja.
Jovanka
i Predrag Draganovic imali su dvanaestoro djece. Najstariji sin Dragan je
poginuo u bjelovarskoj kasarni 1991. godine dijeleci sudbinu prvog heroja
minulog rata Milana Tepica. Sluzio je vojni rok u tadasnjoj JNA. Predrag
je nekoliko godina kasnije umro. Ostala je sama Jovanka, s devet sinova i
dvije kceri. Svi su zajedno, zive u kucici sa samo tri prostorije koju su
davno poceli dogradjivati. Poneki dinar zarade na sezonkskim poslovima,
drugih prihoda nemaju.
- Bolesna sam i zalosna. Tesko je ovako
zivjeti, nema se niotkud. Moram reci da dobri ljudi ponekad dodju. Obisla
me i predsjendica Plavsic, dala mi je para, dobro smo se od toga pomogli.
Hvala joj do Boga! Od tih para smo kupili traktor, pa sad sami mozemo sebi
uzorati i uraditi na njivi! - prica Jovanka koju smo zatekli u postelji.
Ne ustaje vec nekoliko dana. Sinovi, svako za svojim poslom, gaze po
visokom snijegu. Namiruju stoku, unose drva za ogrev, vade vodu iz bunara,
tjeraju prasad u svinjac. Najstariji ima 23, a najmladji devet godina.
Osim Dragana, tu su: Dragisa, Dragomir, Miroslav, Milenko, Mihajlo,
Milovan, Dragoljub, Darko, Drasko, kcerke: Dragica i Milena. I svi su,
osim dvoje, rodjeni kod kuce. I svi - zdravi.
U Celinovcu su sve
sudbine kao jedna, svi oni koje smo upoznali ili culi za njih imaju
desetoro i vise djece. U svim drugim selima sasvim je drugacije. Mnogo
skola je zatvoreno jer su djacke klupe ostale prazne. I zbog sebe, svog
okruzenja i sirotinjske zabave, Celinovac i jeste fenomen.
pocetak stranice index
|
|
|
|
|
Copyright (c) GRISP.NET Internet Services
2002. |
